Ozdravit ćeš i svjedočit ćeš

„Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!“Evanđelje po Ivanu 3,3

Mi smo Ivona i Ivan, roditelji tri sina od 21, 19 i 19 godina. U Njemačkoj živimo od 2018. godine (već 8 godina) i živimo aktivan i ispunjen život. Djeca se školuju, mi radimo poslove koje smo radili u domovini, aktivni smo u Hrvatskoj katoličkoj zajednici, ali imamo i puno prijatelja i poznanika izvan nje.

Na Veliku Gospu, 15.08.2025, trebali smo krenuti na godišnji odmor. Djeca su već bila otišla prije nas i očekivala su da im se pridružimo.

Ivona:Zadnjih par dana sam osjećala da nemam snage, imala sam pritisak u grudima, ali sam sve to pripisivala umoru, jer sam pored redovnog posla bila aktivna na više projekata i znala tjedno raditi po 50–60 sati. Planirala sam nakon ovog godišnjeg odmora početi manje raditi, mada sam podsvjesno sumnjala u tu svoju odluku.

A onda, 14.08.2025 oko 14:30, dok sam bila sama kući, u home office-u, za radnim stolom, osjetila sam neki grč u vanjskom dijelu desnog stopala, koji se počeo širiti prema gornjem dijelu noge. Osjećaj je bio jako neobičan i ustala sam sa stolice i legla na krevet koji je iza radnog stola, ali sam osjetila da se noga neobično trese, kao da se izvija, treperi. Da se taj osjećaj širi prema desnoj strani trupa.

Kroz glavu mi se istovremeno počelo vrtjeti više misli – što se događa – je li ovo srčani udar… ma vjerojatno nije ništa… trebam li zvati hitnu… ma ne, to je pretjerivanje… hajde da snimim ovo da mogu doktoru pokazati… pogrešno dugme stišćem, pa slikam, pa onda kratko snimam… hajde da otključam vrata da hitna može ući ako vidim da je ipak trebam zvati… ustajem, ali nemam kontrole nad nogom, spuštam se na pod dok je noga nekako otrnuta, kao da je negdje i zapela, pokušavam je okrenuti, ne mogu dalje, pomišljam: nije valjda to kraj mog života i gubim svijest ležeći na podu…

Ne znam koliko sam dugo ležala, ali se budim s nagonom za povraćanje. Pomišljam, vjerojatno i kao većina žena, da ne želim sad još i kuću isprljati i uzimam škaf u kojem je bio svježe osušen veš, njega prosipam i uzimam ga kako bih u njega mogla povraćati. Brzo gubim svijest. Suprug ulazi u stan i zatiče me u tom stanju. Ja se u tom trenutku nisam sjetila detalja i kažem mu da me pusti da ostanem ležati na podu, da nemam snage i da mi je muka.

Ivan:Kada sam došao doma, našao sam Ivonu na podu. Pitao sam je što se dešava, a ona je odgovorila kako misli da je otrovala stomak i da će biti dobro, da je ostavim još malo da leži na podu. Otišao sam u ljekarnu i kupio neki lijek protiv povraćanja. Pomogao sam joj da se premjesti i smjesti u dnevni boravak. Ona je popila lijek i kasnije se osjećala puno bolje, nije više imala mučninu. Čak je kasnije sama napisala mail našoj doktorici opće prakse.

Ivona:Mail sam napisala kad sam se počela prisjećati što se desilo, poslije 1 h po noći, sa sljedećim tekstom:

Odmah sljedeće jutro, u petak 15.08.2025, oko 7 h, stigao je odgovor i dobila sam termin taj dan malo prije 11 h. Doktorica me je pregledala i uputila kod neurologa te rekla da se odmah obratim hitnoj pomoći ako osjetim nešto neobično prije nego me neurolog pregleda.

Ivan:Uspjeli smo vrlo brzo dobiti termin – već u ponedjeljak je Ivona trebala na pregled kod neurologa, koji je brat naše poznanice. Naravno, put smo odgodili, nadajući se da ćemo već u ponedjeljak poslijepodne krenuti. U subotu smo odlučili odmarati i otići na kasni ručak, nakon čega smo htjeli prošetati. Tada je Ivona primijetila da nešto stvarno nije u redu s desnom nogom, da joj prilikom hodanja spada papuča. Sutradan, nakon telefonske konzultacije s prijateljicom Verom, medicinskom djelatnicom, u nedjelju ujutro smo otišli na hitnu. Nakon detaljnog pregleda, doktorica je došla i rekla da je na CT-u pronašla neku sjenu na mozgu te da Ivona treba odmah ostati u bolnici. Naravno, to je bio ogroman šok.

Krenuli su pregledi, pokušala se postaviti dijagnoza. Dva dana nakon što je Ivona primljena na neurološki odjel u bolnicu, došlo je do novog napada. Izgubila je svijest, na kratko je došlo do zastoja srca te su je reanimirali.

Ivona:Prije nego što sam izgubila svijest, pozvala sam upomoć kako bi netko mogao vidjeti što se dešava, nadajući se da će to pomoći oko dijagnoze. Izgubila sam svijest i probudila se na intenzivnoj. Vidjela sam oko sebe monitore i čula otkucaje srca te pitala sestru koja se tu zatekla jesam li životno ugrožena. Kad je rekla da nisam, smanjila se i zabrinutost. Uskoro su me prebacili u sobu s posebnim praćenjem, a nakon toga vratili u normalnu sobu. Ja sam otežano hodala, morala sam se pridržavati za nešto, a na pretrage su me vozili u kolicima. Doktori su rekli da se radi o fokalnim epileptičkim napadima i uključili su mi terapiju kako bi ih obuzdali. U narednih par dana imala sam još 13 napada, ali svaki put sve manjeg intenziteta, dok je paralelno rasla doza lijekova.

Ivan:Terapija se povećavala, napadaji su slabili, ali Ivona je fizički sve više propadala. Gledati osobu koju voliš kako slabi pred tvojim očima nešto je što se ne može opisati riječima. Istovremeno su krenule pretrage: MR, EEG, punkcija kralježnične moždine. Tri moguće dijagnoze: upala, moždani udar ili tumor. Čekanje između tih riječi i konačne istine bilo je jedno od najtežih razdoblja u mom životu. U tom trenutku dogodilo se nešto drugo – ljudi su počeli moliti. Obitelj, prijatelji, poznanici. Veći broj molitvenih zajednica je Ivonu uključio u molitve, a i ja sam počeo tražiti utjehu u molitvi.

Ivan:Sjetio sam se časne sestre Svjetlane Rezo, s kojom sam prije mnogo godina već bio u kontaktu, kada se ona molila za mene dok sam imao upalu grla koja je iznenada prošla nakon te molitve. Zbog toga sam je ponovno kontaktirao. U razgovoru mi je rekla da bi Ivona trebala primiti bolesničko pomazanje.

Kad sam to čuo, to je za mene bilo šokantno, jer sam smatrao da se bolesničko pomazanje daje na samrti ili kod ljudi s vrlo teškim prognozama. Tijekom razgovora me pitala poznajem li nekog svećenika koji bi to mogao učiniti te da je nakon toga ponovno nazovemo kako bi se ona pomolila za Ivonu. Rekao sam joj da poznajem fra Antu Babića, svećenika koji je na župi u Bietigheimu i mijenja našeg fra Antu Maleša, koji je bio u tom trenutku na odmoru.

Međutim, budući da mi je to bilo previše šokantno, već tijekom razgovora sam odlučio da ću prvo razgovarati s Ivonom i još razmisliti te da neću odmah zvati fra Antu Babića. No, čim je časna sestra spustila slušalicu, nazvao me upravo fra Ante Babić. Tada više nisam imao priliku izbjeći to, nego sam mu objasnio situaciju, da je Ivona u bolnici, i zamolio ga da dođe dati bolesničko pomazanje, što je on i učinio.

Taj trenutak me posebno snažno dojmio, jer se sve dogodilo upravo tako — čim je časna sestra spustila slušalicu, on me odmah nazvao. Za mene to nije mogla biti slučajnost. Osjetio sam da je tu na djelu viša sila. To je za mene bio prvi znak Božje prisutnosti. To se dogodilo 22.08.2025.

Ivona:Ivan mi nije najavio fra Antin dolazak, jer nije znao kakva će biti moja reakcija. Meni je to bilo sasvim u redu, jer sam već od ranije znala da bolesničko pomazanje nije kraj, to nije priprema za umiranje, već pomazanje za nekoga tko je bolestan. Ali tek kasnije sam shvatila koliko je primanje ovog sakramenta bilo važno za moje ozdravljenje. Ono je otvorilo put za sve ono što će se kasnije desiti. Zato mogu svakome tko je bolestan preporučiti da razgovara sa svećenikom o tome treba li pristupiti ovom sakramentu. Ja se ne sjećam točno što je bilo i kako se to sve dešavalo, kao i brojnih drugih stvari koje su mi kroz maglu ostale u sjećanju. Ali sam sigurna da je ovo bio prvi korak prema mom ozdravljenju.

Sestra Svjetlana mi je sutradan poslala poruku: „Ostani s Isusom, On te liječi!“

U bolnici mi je svakodnevno u posjet dolazila Vera, Katrin, Sonja te brojni drugi prijatelji i poznanici. Dobivala sam veliki broj poruka podrške. To mi je uistinu puno značilo. Osjetila sam puno ljubavi i pažnje. To nije bilo samo vrijeme kad smo pričali o mojoj bolesti, to je bilo i vrijeme da se šalimo, pričamo o drugim stvarima, vrijeme u kojem sam shvatila da bolest ima i pozitivnih strana. Osjetila sam veliku Božju milost i ljubav i predala se potpuno u njegove ruke.

Naravno, tu je telefonski za mene uvijek bila i moja rodica Ivana, koja je kao moja sestra, i svakodnevno sa mnom kroz razgovore prolazila svaki napad, svaki nalaz, sve što se dešavalo. Paralelno je razmišljala kako doći do nekih doktora u Mostaru koji bi pregledali moje nalaze.

Moja prijateljica Tanja pokrenula je cijele molitvene zajednice da se mole za mene, časne sestre klarise, dok je bila na hodočašću, molila je za moje ozdravljenje. Kako nisam mogla pričati, već samo slati poruke jedno vrijeme, prvi put kad sam je nazvala, upravo je bila ispred fra Ikića i njega zamolila da me blagoslovi.

Njoj sam jednom napisala: „Puno više sam blagoslova i radosti dobila kroz ovo što se dešava nego briga ili strahova. Skroz sam prepuštena i vjerujem da se sve dešava baš kako treba. Toliko ljudi ulazi u moj život zadnjih dana i pričaju mi o svojim problemima, jako neobično i čudesno. A toliko ljubavi i milosti na sve strane. Bogu hvala.“

Moja prijateljica Jelena iz Beograda, kojoj je majka u tom trenutku bila na samrti, također je svakodnevno bila uz mene mislima i pokušavala preko svojih prijatelja doktora nešto saznati oko moguće dijagnoze.

Kada su se napadi smirili, Ivona je otpuštena iz bolnice 28.08.2025, te joj je zakazan kontrolni MR za 03.09.2025.

Ivan:Ivona je puštena kući, ali u teškom stanju. Nije se mogla sama tuširati, jedva je hodala. Zbog slabosti noge i nedostatka ravnoteže, nekoliko puta je i pala.

Ivona:Izlazak kući je naravno bila dobra vijest. Međutim, istovremeno je bilo suočavanje sa stvarnošću. Sve me je boljelo, nisam bila samostalna, ali je bilo lijepo spavati u svom krevetu, u svojoj kući. 01.09. sam dobila štake i učila kako hodati s njima, stolicu da mogu sjesti dok sam u kadi, rukohvat da se mogu za nešto držati… Srećom, moj muž je bio strpljiv, hrabrio me i pomagao mi. Čak smo otišli i na vrtnu zabavu, odnosno proslavu rođendana 02.09.2025. Bilo je teško hodati, silaziti i penjati se uz stepenice, ali smo se nadali da će se stvari poboljšati i da će uskoro sve biti kao i ranije.

Novi MR 03.09.2025 je pokazao da je došlo do značajnog pogoršanja. Ponovno bolnica. Ponovno strah.

Ivona:Nakon što sam napravila MR, uzeli smo CD i odnijeli ga do neurologa. Kad je vidio snimku, nije bio nimalo optimističan. Sugerirao nam je da pokušamo dobiti mjesto u Heidelbergu, jednoj od najboljih klinika u Njemačkoj i svijetu za tumore na mozgu. Ja sam se pokušavala suzdržavati da ne plačem i svo vrijeme sam gledala kroz prozor, razmišljajući kako je pogled divan. Stopila sam se s prizorom, izbjegavajući realnost.

I Ivan i doktor su bili za Heidelberg, i to da krenem što prije, a ja sam rekla da bih radije ostala u našem gradu jer su mi doktori ulijevali povjerenje, klinika je isto tako jako dobra i da mi treba da prenoćim kući pa da odlučim što dalje. Razmišljala sam koliko bi nepraktično bilo za mene i ljude koji me žele vidjeti da odem dalje, teško bi mi bilo da sam sama, da muža rjeđe viđam i da budem daleko od djece. Ujutro su me pozvali iz bolnice i rekli da bih što prije trebala doći nazad, ovaj put na neurokirurgiju.

Kako smo imali CD sa svim MR snimcima i brojne druge nalaze, počeli smo ih slati na više mjesta – u BiH, Hrvatsku, Srbiju, Veliku Britaniju. Naravno, i u Njemačkoj na više mjesta. Povratne informacije nisu bile optimistične, uglavnom su se doktori slagali s mišljenjem doktora iz Ludwigsburga.

Djeca su se u međuvremenu vratila s odmora, pa smo 04.09.2025 obiteljski počeli moliti krunicu svaki dan.

Ivona:Ja sam se pridruživala telefonski iz bolnice, sa slušalicama, a moji momci su molili kući. Dok sam zrnca propuštala kroz prste, zamišljala sam da me Marija dodiruje.

Ivona:Dijagnoza još nije bila potvrđena, nastavljeno je s daljnjim pretragama, napravljeno je još MR-ova, CT-ova. Jednom mi je to bilo toliko teško da sam, dok sam čekala, svo vrijeme plakala. Moram reći da je osoblje stvarno bilo ljubazno i puno razumijevanja. Naravno, bilo je i stvari na koje sam htjela gledati s humorom – šalila sam se da će mi na playlisti za proslavu 50. rođendana biti „Shine Like a Diamond“ i slične pjesme, jer su me non-stop testirali, zračili i slično.

U bolnici u sobi nisam bila sama, pa sam jednoj bakici rekla kako se molim za nju, a ona se isto tako počela moliti za mene. Druga je bila skroz dementna pa je nekada trebala nečiji dodir da se smiri… Nekad je bilo teško spavati zbog buke drugih pacijenata, pa bih stavila slušalice na uši i slušala zvukove valova. I naravno dosta YouTube duhovnih sadržaja.

Kako su doktori iscrpili sve druge analize, na red je došla biopsija mozga, pod punom narkozom. Očekivalo se da će ona dovesti do dijagnoze. Ujutro 11.09. su me odveli u operacijsku dvoranu. Specijalizantica, koja je dan ranije objašnjavala proces, došla je da joj još potpišem neke dokumente prije operacije. Na kraju sam je uhvatila za ruku, trebalo mi je ohrabrenje.

Krenuo je proces, na glavu su mi stavili metalnu krunu, zašarafili je kako bi kasnije mogli precizno uzeti uzorak iz mozga. Sjećam se da je razgovor s anesteziolozima bio opušten, pomislila sam da je to vjerojatno nešto što ih uče – da ne samo anesteticima, već i razgovorom opuste pacijenta. Nešto slično sam već doživjela kada sam nekad davno bila pod anestezijom.

Ja sam uspavana, a taj obruč ili kruna bili su pomoć da izvade uzorke mozga koji su poslani na analizu u Heidelberg. Da bi bili precizni, za vrijeme operacije koristio se i CT. Naravno, ništa nisam osjetila i ničega se ne sjećam, samo da sam se probudila par metara od mjesta gdje su me ranije uspavali. Nakon toga su me prevezli na intenzivnu njegu. Na mjestima gdje su bili šarafi ostale su ranice.

Mislila sam na Isusa. Mene moje nisu ni malo boljele, za razliku od njegovih. Brzi test nakon uzimanja uzorka nije pokazivao da će dijagnoza biti bezazlena. Ali ja sam svo vrijeme bila optimistična.

Sjetila sam se da sam nekada čitala da je Mozart dobar za rad mozga, našla sam playlistu i slušala je. Brzo sam prebačena na obični odjel i uskoro puštena kući dok čekamo dijagnozu.

Ivan:Sve to me osobno jako pogodilo i tražio sam utjehu i spas u molitvi. Počeo sam pratiti fra Ivu Pavića i njegove molitve, podcast Ora et Labora te fra Josipa Ikića. Počeo sam moliti krunicu i postiti srijedom i petkom o kruhu i vodi. Sva čitanja na svetoj misi bila su kao da su napisana baš za mene i snažno sam čeznuo za čudom i ozdravljenjem svoje žene.

Kroz sve to sam počeo snažno rasti u vjeri i na neki način sam povjerovao da će se čudo dogoditi. Poruke koje su dolazile od duhovnjaka bile su da je najvažnije iskreno vjerovati u živog Isusa i moliti srcem.

Kad sam se vratio na posao, imao sam jednu prezentaciju u Hamburgu, sipao sam vino na štandu i ljudi su prilazili, razgovarali o uobičajenim stvarima kad je vino u pitanju, ali na divno čudo prišao mi je jedan čovjek i postavio mi pitanje: „Vjeruješ li ti u Boga?“ Odgovorio sam da vjerujem u Isusa Krista. To mi se nikada prije nije dogodilo i shvatio sam to kao znak, drugi po redu.

13.09.2025 je Ivona ponovno otpuštena iz bolnice dok se čekaju rezultati analize.

Ivona:Povratak kući je u isto vrijeme dobar i težak. Postaneš svjestan da si fizički nemoćan. Jednom prilikom sam izašla sama na balkon da pogledam svoje cvijeće, izgubila ravnotežu, jednu viseću saksiju oborila i pala na dvije koje su bile na podu. Nisam bila svjesna da se moja ravnoteža tako jako pogoršala. Pad me nije bolio i pomislila sam: sreća da sam pala na tu nogu koju ne osjećam. Drugi put nisam dovoljno digla nogu dok sam hodala, zapela i pala. Nije jednostavno prihvatiti da si slab i da trebaš pomoć, ali isto tako si sretan kad se imaš na koga osloniti.

Dana 14.09.2025 sam se javila svojoj prijateljici Snježani, koja je dio molitvene zajednice Krvi i Voda u Bietigheimu, ispričala joj što se dešava i rekla joj na kraju da će sve biti u redu, jer sam u Njegovim rukama. A ona mi je odgovorila da će me svakodnevno uključiti u molitve i da će postiti za mene, moliti krunice. I ne samo to, ona i njen muž Oliver su me svakodnevno znali obradovati s puno ljubavi i podrške. Oni i jesu ljubav, prava, čista ljubav.

Bez obzira na sve poteškoće, osjećala sam veliku milost i ljubav. Odmorila sam se kao nikada prije u životu. Bila sam optimistična i trudila se biti što opuštenija. 16.09.2025 sam počela moliti devetnicu Padre Piju. Slušala sam mise iz Šurkovca.

20.09.2025 smo s djecom otišli na koncert duhovne glazbe u Stuttgart, za koji smo već ranije kupili karte.

Ivona:Bilo mi je jako teško izaći iz kuće, među ljude. Nisam mogla dobro hodati i bila sam dijelom dezorijentirana. Ali Ivan je bio tu da me pridrži i pogura, da bude moj oslonac i snaga. Inače bih se već ispred dvorane htjela okrenuti i vratiti. Za vrijeme koncerta smo kratko izašli da uzmem svježeg zraka i da nogu malo uzdignem, pa smo opet nastavili slušati. Sreli smo par poznanika. Bilo je posebno gledati moju djecu kako srcem sudjeluju u koncertu, pjevaju i slave Boga.

Poslije koncerta smo otišli u REWE trgovinu koja radi cijeli dan i pomislila sam: wow, kako je ovo divan osjećaj, moći otići nešto kupiti. Spontano izabrati neki artikal u prodavnici. Tad mi je to izgledalo kao da sam otišla u neki najbolji shopping centar na svijetu. Kako male stvari mogu izgledati posebno kada ti više nisu dostupne.

Ivona:21.09.2025 smo otišli na oproštajnu misu našeg župnika fra Ante Maleša. To je meni bio prvi odlazak u crkvu od kad sam se razboljela. Od sreće sam proplakala cijelu misu. Nije mi prvi put, dešava mi se često da plačem za vrijeme mise, ali ovaj put je bilo drugačije. Bila sam tako radosna i potresena.

Poslije toga smo otišli kratko na druženje u restoran s velikim brojem ljudi iz naše zajednice (župe). Meni je noga bila ukočena i bilo mi je nezgodno duže sjediti, tako da se nismo dugo zadržali.

24.09.2025 dolazi prvi nalaz iz Heidelberga – pozvani smo u bolnicu na razgovor i dobivamo dijagnozu difuzni gliom. To nije dijagnoza samo za pacijenta, to je dijagnoza za cijelu obitelj. Doktor je bio štur na riječima, kao da nema što puno reći. Rekao je da ćemo sačekati konačni nalaz iz Heidelberga, ali da već trebamo uzeti termin za kemoterapiju i zračenje. Dobivamo termin 01.10.2025.

Ivan:To su riječi koje ti slome srce. Znali smo što to znači.

Ivona:Ti dani su bili jako teški. Bilo je puno suza, razgovora, poruka, puno podrške od cijele zajednice… Srce je plakalo, ali predaja nije bila opcija. Rekla sam prijateljici: kada krene terapija, pravit ću se da sam na odmoru, hraniti se zdravo, slušati glazbu i knjige koje mi odgovaraju, masirati se, odmarati, a za terapije ću se praviti da su to neki kozmetički tretmani.

Ivona:29.09.2025 sam pitala Snježanu za duhovne vježbe sv. Ignacija, jer sam vidjela da ih je njen suprug Oliver promovirao na svom WhatsApp statusu. Ona mi ih je predivno opisala i potaknula me da probam, ali nisam bila sigurna mogu li. Rekla sam da ću još razmisliti.

Nekako nisam do kraja bila svjesna toga što se dešava, još sam se nadala da to nije to. Dok sam bila u bolnici i kući, pratila sam mise (uglavnom iz Šurkovca) nedjeljom, slušala duhovne pjesme, razna svjedočanstva. Onda sam, dok sam bila kući, 29.09. prvi put poslušala molitvu u ime Isusovo za ozdravljenje duha, duše i tijela i fra Ivu Pavića i osjetila da je to za mene. Na njegove riječi – ozdravit ćeš i svjedočit ćeš o tome – sama sam sebi ponavljala. Povjerovala sam u to, ali nije lako stalno biti jak i vjeran kada te nalazi i vijesti stalno demantiraju.

Od tog dana Ivan i ja smo svaki dan puštali tu molitvu, a on bi položio svoju ruku na moju glavu dok se molimo. Tih dana sam prvi put proguglala svoju dijagnozu i kad sam vidjela da je prognoza svega par mjeseci života i da postoji stranica za podršku obiteljima, pomislila sam da ne trebam dalje čitati.

Moja majka, koja je tradicionalna vjernica, iako nije često bila u crkvi, počela se moliti i ići u crkvu. Moji poznanici koji nisu vjernici slali su mi zanimljive poruke – slike kako pale svijeće u crkvi za mene, jedna se pomolila pred slikom Gospe, jedan 70-godišnji Nijemac je rekao mom mužu da se prvi put pomolio nakon 50 godina. Iako je bilo teško, bilo je to i vrijeme puno milosti. Moja bolest nije bila samo moja, ona je doticala živote naših bližnjih.

Prvi put sam počela razmišljati o smrti, koja je bila tu, jako blizu. Nisam se ni jednom upitala zašto ja. Bila sam prepuštena i mislila: Bože, naravno da ja još ne želim napustiti ovaj svijet, ali neka bude onako kako ti želiš.

Ivan:Iako nisam o tome htio pričati, vjerovao sam da će se dogoditi čudo. Ipak, to je Božja volja i na nju ne možemo utjecati. Razgovarali smo i o tehničkim stvarima u slučaju da se bolest nastavi razvijati prema prognozama. Pitao sam Ivonu gdje želi da je sahranim. Treba li reći kako sam se u tom trenutku osjećao?

Počeli smo se opraštati. Ivona je kupila avionsku kartu svojoj majci, misleći da je najbolje da dođe odmah, dok se bolest još nije razvila, dok još ima snage, normalno izgleda i ima kosu na glavi.

Ivona:Mama je došla i to mi je bio najteži tjedan. Smrt je bila s nama u kući, ali smo se svi pravili da nije. Većinu vremena bih se zatvorila u sobu. Kad bih plakala, poslije bih stavila masku na lice za hidrataciju, praveći se da se odmaram, prikupljam snagu za predstojeću kemoterapiju, vodim računa o ljepoti i slično. Ali ustvari sam htjela da se sakrijem iza maske i da me ne gleda kako patim.

Taj tjedan nam je u posjet došla i časna sestra Marija koja me je uputila na oca Jamesa i njegovu online molitvu. Donijela mi je i vodu, sol i ulje koje je on blagoslovio. Od tada svaku večer nakon molitve stavimo znak križa na čelo i blagoslovimo jedni druge.

01.10.2025 je došao zakazani termin. Nismo to ranije razumjeli, ali je taj termin ustvari bio priprema za zračenje i kemoterapiju. Doktor na radiologiji nas je primio i objasnio na koji način će se raditi zračenje, svakodnevno, 30 dana zaredom, uz kombinaciju s kemoterapijom. Na pitanje o tome što možemo očekivati kao ishod, spomenuo je da se ovdje samo borimo za produženje života. Ni on nije davao puno nade.

Poslije toga smo poslani na CT da se napravi maska za zračenje, koja pomaže da se prilikom zračenja glava stabilizira i da se zračenje precizno usmjerava.

Ivona:Ivan je bio stalno uz mene i bodrio me. Plakala sam dok smo sjedili u čekaonici bolnice. On je rekao da ćemo to zajedno pobijediti. Nakon što je maska napravljena, zakazani su termini za zračenje i kemoterapiju, koji su trebali započeti 13.10.2025. Postala sam svjesna realnosti. Kad smo izlazili iz bolnice, nakon obavljenog posla, sreli smo Branka, poznanika koji ima MS. Kad je pitao kako sam, ja sam se raspala i počela plakati te sam ga zagrlila.

Taj dan moja rodica Ivana imala je termin kod doktora Paladina. Ponijela je sve moje nalaze i snimke. Doktor joj je samo rekao da mu je jako žao, da se ništa ne može uraditi i da mi je ostalo još oko 2 mjeseca života. Prije Božića sam, po njegovoj procjeni, već trebala umrijeti.

Ivana mi nije prenijela njegove riječi, rekla je da je samo potvrdio što i doktori u Ludwigsburgu kažu, ali je odmah kupila avionsku kartu da me dođe posljednji put vidjeti. Kad je rekla da dolazi, zamolila sam je da mi kupi par slikovnica kako bih se mogla snimiti dok ih čitam mojim budućim unucima, da barem na taj način upoznaju baku.

Ivanu spominjem najviše jer sam s njom svakodnevno u kontaktu, ali tu je za mene bila i cijela moja i Ivanova rodbina i prijatelji. Netko je bio prisutniji, netko tiši, svatko je na svoj način sudjelovao. Rodica Lucija me zvala skoro svaki dan, iako smo do tada rijetko bile u kontaktu. Rodica Marija mi je poslala poruku 02.10.2025, bez da je znala da je situacija baš toliko loša, i predložila da kontaktira još jednog doktora, a meni još jedno (isto) mišljenje nije bilo potrebno.

Posložila sam važnu dokumentaciju u registrator i pokazala suprugu gdje se što nalazi. Razmišljala sam da trebamo napraviti zajedničko fotografiranje prije nego bolest napreduje. Razmišljala sam kako djeci napisati pisma ili ostaviti neke poruke za neke buduće važne dane u njihovom životu. Ivan i ja smo već pričali i o mjestu gdje bih bila sahranjena.

U petak, 03.10., otišli smo s Ivoninom mamom napraviti izlet, dan prije njenog povratka, na jedan brežuljak s tvrđavom, Burg Lichtenberg. Željeli smo izaći iz kuće, a ustvari cilj je bio napraviti par fotografija za uspomenu.

Ivona:Taj dan je praznik u Njemačkoj i nismo bili sami. Par ljudi nam je pomoglo tako da nas uslikaju. Pokušavala sam ostati mirna, ali mi je bilo teško. Nakon nekog vremena sam predložila Ivanu da prošetamo, jer sam bila na rubu suza. Rekla sam da se stvarno više ne mogu slikati, da mi je to preteško. Plakala sam kad smo ostali sami.

Baka i djeca su se autom premjestili na drugo mjesto. Kad smo došli tamo, oni su sjedili na klupi ispred koje je bio veliki drveni okvir predviđen za slikanje. Nakon par minuta došao je neki čovjek s fotoaparatom i rekao na njemačkom: „Bog vas blagoslovio“ i pitao može li nas uslikati. Napravio je par slika i udaljio se od nas. Došao je opet za par minuta i ponovno nas pitao da nas uslika. Ovaj put ga je Ivan pitao može li nam poslati te slike.

Kad mu je napisao svoje ime i mail adresu, čovjek ga je pitao jesmo li Hrvati. Na potvrdan odgovor počeo je pjevati neku pjesmu na hrvatskom (koju nismo nikad ranije čuli). Rekao je da je to jedina stvar koju zna na hrvatskom. Cijeli susret je bio jako neobičan. Pojavio se nakon što sam rekla da se ne želim više slikati, blagoslovio nas, pjevao na hrvatskom, baš kao da nam je trebao prenijeti neku poruku.

Ivan:Susret s fotografom je bio uistinu neobičan. Imao sam osjećaj da nam želi nešto reći, pa sam ga upitao možemo li i mi dobiti te slike koje je napravio. Naravno, pristao je i zapisao moje podatke.

Kada je vidio moje ime, upitao me jesmo li možda Hrvati, a zatim nam otpjevao jednu dječju crkvenu pjesmu – „Isus je pobijedio, Isus je uskrsnuo“. Za mene je to ponovno bio Božji znak. Bio sam siguran da će se dogoditi čudo i rekao sam Ivoni: „Ozdravit ćeš!“

Te večeri nam je poslao slike i mail. Zatim sam mu zahvalio i napisao pismo:

Ivanovo pismo

Dragi gospodine Mall,

od srca Vam želim zahvaliti na predivnim fotografijama.

Moja supruga je nedavno dobila dijagnozu tumora na mozgu i ovaj smo dan iskoristili kako bismo stvorili uspomene.

Vi ste se na tako divan način uklopili u naš dan – svojim pjevanjem, svojim blagoslovom, a sada i ovim fotografijama. Na tome smo Vam neizmjerno zahvalni.

Bog Vas blagoslovio!

Srdačan pozdrav

On mi je odgovorio

Jahve je čuvar tvoj, Jahve je zasjen tvoj s desne tvoje! Neće ti sunce nauditi danju ni mjesec noću.

Psalam 121,5–6

Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!

Poslanica Filemonu 1,3

Hvala Vam na Vašoj ljubaznoj povratnoj poruci!

Ja / mi ćemo Vas uvijek iznova imati u svojim molitvama.

Sve najbolje i dobro pod Božjim blagoslovom.

SDG, TJM

Dan poslije, u subotu, 04.10.2025 u 15:30 bila je molitva oca Jamesa Manjackala. Pratili smo je na TV-u, sjedili jedno pored drugoga. Kad je počela molitva, držali smo ruke na Ivoninoj glavi. Ivona u jednom trenutku govori da osjeća da se nešto dešava u njenoj nozi. Otac James nedugo nakon toga izgovara njezino ime i kaže da je ozdravila (1:16:38).

Ivona:Pažljivo smo slušali oca Jamesa. Nakon nekog vremena u prijenosu je došlo do nekih tehničkih problema na verziji s hrvatskim prijevodom i tražili smo opciju da nastavimo gledati na nekom drugom jeziku. Nastavili smo na engleskom, na istom mjestu gdje smo stali, ali s malim zakašnjenjem.

Bili smo jedno uz drugo, s rukama položenim na glavu, a ja sam drugu ruku držala na desnoj nozi, koja je bila stalno utrnuta i nekoordinirana. A onda sam osjetila neko strujanje kroz nogu i tijelo i rekla mužu da se nešto dešava. Par minuta nakon toga otac James je prozvao moje ime i izgovorio ga baš na način kako ga izgovaraju svi moji bližnji. Znala sam da sam to ja.

Poslije toga sam se osjećala bolje, ali sam još uvijek pomišljala da to možda umišljam, da je to neka vrsta autosugestije. Te subote su se i u molitvenoj zajednici Krv i Voda molili za Ivonu i Oliver je tada prorokovao da će ozdraviti i svjedočiti.

U nedjelju, 05.10.2025, zajednički odlazimo na misu.

Ivan:Ivona stoji na misi. Pjeva. Služi. Bez slabosti. Ja sam znao – nešto se događa.

Ivona:To jutro sam pomislila kako ne znam koliko mi je još dugo ostalo, ali kako se sada dobro osjećam i kako želim poći na misu. Dok sam dobro i dok sam još živa, želim drugima pokazati kako i u teškim trenucima treba prihvaćati volju Božju i biti radostan. Ne treba se sažalijevati, treba živjeti i širiti radost. Kad smo sjeli u auto, rekla sam mužu: „Danas želim pjevati u zboru.“ A nakon toga sam rekla da želim i pomoći oko podjele pričesti, što sam prije bolesti radila. Taj dan je bilo sljedeće čitanje:

O da imate vjere!

U ono vrijeme: Apostoli rekoše Gospodinu: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.« …

Lk 17,5–10

Na ove riječi, da imate vjere koliko je zrno gorušičino, sam osjetila da su meni upućene. I pomislila: Gospodine, ja vjerujem. Osjećala sam se jako dobro poslije mise i bila sam radosna što sam izašla iz kuće.

Ivan:Taj dan sam napisao molitvu za Ivonu, koju smo skupa molili svaki dan:

Ivona:Kad sam je prvi put čula, ne znajući da je napisana baš za mene, pomislila sam kako divno zvuči, odmah sam se pronašla u njoj. Kad mi je Ivan objasnio o čemu se radi, pomislila sam da je to najljepša ljubavna pjesma koju sam ikad čula.

Ivona:U ponedjeljak, 06.10.2025, poslušala sam upute za sudjelovanje u duhovnim vježbama sv. Ignacija u trajanju od 30 tjedana i odlučila se upisati. Razmišljala sam o razgovoru sa Snježanom i da mi one mogu biti utjeha dok prolazim kroz terapiju.

U srijedu, 08.10.2025, imali smo zakazan termin kod nutricionistkinje u klinici. Pojasnila je kako Ivona treba čuvati snagu, ne gubiti na težini, što joj može pomoći protiv mučnina nakon kemoterapije i slično. Nakon toga smo otišli na neurokirurgiju da vidimo jesu li stigli još neki nalazi. Sestra koja je radila tamo ih je pogledala zbunjeno, rekavši: „Ne znam što ovo znači“, i dala ih nama, rekavši da će taj dan nalaz biti razmatran na konziliju za tumore. To poslijepodne stigao je poziv iz bolnice.

Ivona:Bila sam kod kuće sa sinom, Ivan je u to vrijeme bio na poslu. Isti doktor koji mi je prije 7 dana propisao zračenje i poslao me na izradu maske nazvao me da mi kaže da se sve odgađa i da umjesto na zračenje u ponedjeljak trebam doći da se napravi novi MR snimak. Kazao je da nakon zadnjih nalaza nema tumora i da to trebaju prekontrolirati. Više se i ne sjećam što smo sve pričali.

Nakon razgovora sam pozvala sina i izgrlila se s njim, nazvala Ivana, mamu, Ivanu, Veru i poslala poruke svim bližnjima. Svi smo bili presretni. Ivana je rekla: „Osjetim snažan miris ruža.“ Nakon što sam sviju obavijestila, pomislila sam: „A što ako sam ja pogrešno razumjela što mi doktor govori (možda je rekao nešto na njemačkom što ja nisam dobro interpretirala).“ A onda sam samu sebe utješila kroz šalu: „Ma, nitko ti neće zamjeriti, svakako znaju da imaš tumor na mozgu.“

U četvrtak, 09.10.2025, imali smo već od ranije zakazan termin kod jednog vrhunskog onkologa u Stuttgartu, koji je ujak našeg poznanika i koji je već ranije vidio moje nalaze i snimke. Kad smo došli s novim nalazom i izvještajem konzilija za tumore, optimistični i sigurni da sam ozdravila, on nas je blago i ljudski primio i pojasnio da su možda doktori koji su radili biopsiju uzeli uzorak zdravog tkiva, pa da iz tog razloga nalaz izgleda kao da nema difuznog glioma.

Ali je bio siguran da nešto zloćudno mora postojati i stavio se na raspolaganje da ga se kontaktira ili da dođemo opet kad bude trebalo dati tretman za onkološko liječenje. Rekao je da ću vjerojatno morati napraviti otvorenu biopsiju mozga. Zahvalili smo mu se što nas je primio i odvojio vrijeme.

Iako njegove prognoze nisu bile optimistične, mi smo izašli iz bolnice veseli i nasmijani, čvrsto vjerujući da je sve u redu, i otišli to proslaviti u dvoje ručkom u jednom restoranu.

Te večeri sam se prijavila za sudjelovanje u duhovnim vježbama sv. Ignacija u trajanju od 30 tjedana. Već sutradan sam dobila poziv moje pratiteljice Kristine, koja će me narednih mjeseci, uz pomoć Duha Svetoga, na najbolji mogući način voditi na put potpunog prepuštanja Gospodinu i boljeg razumijevanja njegove riječi cijelim srcem.

U subotu, 11.10.2025, došla nam je u posjet Ivana. Posjeta koja je trebala biti oproštajna pretvorila se u druženje, neku vrstu duhovne obnove i beskonačnu radost. Ponovno smo poslušali svjedočanstvo Nevenke Ćurić, klanjanje Presvetom, zajednički se molili.

U nedjelju, 12.10.2025 smo svi skupa otišli na misu. Te nedjelje su bila sljedeća čitanja:

Čitanje Druge knjige o Kraljevima

U one dane: Naaman Sirac siđe i opra se sedam puta u Jordanu, prema riječi Elizeja, čovjeka Božjega; i tijelo mu posta opet kao u malog djeteta – očistio se od svoje gube! …

2 Kr 5,14–17

Ne nađe se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca.

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

Lk 17,11–19

Ivona:Ovo mi je bila potvrda da sam ozdravila, da sam i ja bila gubavac i da me Isus očistio. Već sam se par dana pitala što treba raditi kada se desi ovakva milost. I dobila sam odgovor da trebam zahvaljivati i svjedočiti.

Ivona:Te večeri sam se pozdravila s rodicom i mužem i rekla da idem polako na spavanje, da se pripremim za sutrašnju kontrolu. Legla sam u krevet i uzela Novi zavjet te slučajno otvorila čitanje Luka 8,40, gdje me se posebno dotaknuo ovaj dio:

Ozdravljenje bolesne žene i uskrišenje Jairove kćeri

… ⁴³A neka žena koja je već dvanaest godina bolovala od krvarenja, sve svoje imanje potrošila na liječnike i nitko je nije mogao izliječiti, ⁴⁴priđe odostrag i dotaknu se skuta njegove haljine i umah joj se zaustavi krvarenje.

⁴⁵I reče Isus: »Tko me se to dotaknu?« Svi se branili, a Petar će: »Učitelju, mnoštvo te gura i pritišće.« ⁴⁶A Isus: »Netko me se dotaknuo. Osjetio sam kako snaga izlazi iz mene.« ⁴⁷A žena, vidjevši da se ne može kriti, sva u strahu pristupi i baci se preda nj te pred svim narodom ispripovjedi zašto ga se dotakla i kako je umah ozdravila. ⁴⁸A on joj reče: »Kćeri, vjera te tvoja spasila. Idi u miru!«

Lk 8,43–48

Uslikala sam to i poslala Ivani, koja je bila u dnevnom boravku. I znala sam da sam sigurno ozdravila.

U ponedjeljak, 13.10.2025, imali smo zakazan termin za MR. Došli smo u bolnicu, a sestra koja radi na odjelu pitala je Ivonu otkud ona tu i rekla da je viđa u svojim snovima. Ivan je pitao što misli zašto je sanja, a ona je rekla da ne zna, ali da se puno moli. Ivona je odgovorila da je došla na kontrolu na MR, ali da ju je On izliječio, i pritom izvadila sliku Milosrdnog Isusa iz džepa. A sestra je pokazala pozadinu svog mobitela s tom istom slikom i odvela nas u čekaonicu gdje se nalazio zid s letcima na različitim jezicima, među kojima je bila molitva krunice milosrđa na raznim jezicima, i na svakom od njih ta ista slika Isusa.

Ivona:Morala sam sačekati neko vrijeme dok budem primljena i dok dođem na red za MR. Bila sam smirena i vjerovala da će sve biti u redu. Došao je i trenutak snimanja, svo vrijeme sam se u sebi molila i pjevala „Naš Bog je velik“.

Snimanje je završeno, sačekala sam da preuzmem CD kako bismo ga mogli poslati na više mjesta. Ivan je preuzeo CD kako bi ga mogao prebaciti na USB, da bih ga ja s laptopa poslala (donio mi je i laptop u bolnicu). Ivana je došla u posjet i nas dvije smo pokušavale otvoriti taj USB i vidjeti što ima na snimci (kao da nešto razumijemo).

U to vrijeme dolazi medicinska sestra i kaže mi da mogu ići kući, da me otpuštaju. Ja sam začuđena, jer nitko od doktora nije razgovarao sa mnom. Zatražila sam razgovor s doktorom i nakon nekog vremena je došla specijalizantica (ista ona koja me spremala za biopsiju mozga) koja je rekla da s doktorom mogu razgovarati za 2 dana, da je snimka pokazala da nema tumora i da mogu ići kući.

Kasnije mi je doktor iz Londona poslao usporednu sliku snimke od 13.10. i 03.09. Skoro sve je nestalo. Bez objašnjenja.

I tako je, umjesto kemoterapije i zračenja, taj dan krenula terapija duše kroz Ignacijanske vježbe.

Dana 15.10.2025 dolazimo u kliniku na odjel neurologije, na razgovor s doktorom i po otpusno pismo. Doktor je bio izuzetno ljubazan i profesionalan, ali nam nije mogao ponuditi neko pojašnjenje. Demantirao je kolegu iz Stuttgarta da je potrebna dodatna biopsija, jer je najnoviji magnet pokazao da tumora nema. Ostala je rupa u mozgu, na mjestu gdje se radila biopsija, na mjestu koje kontrolira desnu nogu.

Ivan:Na sastanku kod doktora, Ivona je pripremila listu pitanja. Bilo ih je više od dvadeset, na koja je doktor davao konkretne odgovore. Međutim, kada je riječ o samoj dijagnozi, nije mogao reći ništa određeno. Pitao sam ga događa li se često da ovako pogriješe u dijagnozi. Odgovorio je da se to uopće ne događa. Na moje sljedeće pitanje — možemo li onda ovu situaciju okarakterizirati kao neko čudo — uzvratio je protupitanjem jesmo li mi kršćani. Kada sam potvrdio, rekao je da neki katolički svećenici tvrde kako do ozdravljenja može doći molitvom. Mada nije direktno to potvrdio, za mene je to bio pozitivan odgovor. Isuse, hvala ti!

Ivona:Dana 13.10.2025 su počele 30-tjedne duhovne vježbe. Nisam imala nikakvih posebnih očekivanja, ali me nešto vuklo da krenem s njima. Moja pratiteljica Kristina je imala razumijevanja za mene, a Duh Sveti ju je vodio tako da mi nikad nije rekla da nešto moram, niti je radila ikakav pritisak, baš ono što mi je trebalo. Toliko blagodati dolazi iz njih da ih svima preporučujem s nadom da će i oni dobiti dio te milosti.

Ivona:Prema onom što sam vidjela, u Njemačkoj bi bilo uobičajeno da nakon svega što mi se dešavalo iz bolnice budem poslana na rehabilitaciju. Ali kako je moje ozdravljenje bilo iznenađujuće za doktore i kako su me otpustili iz bolnice, do rehabilitacije sam morala doći ne preko bolnice, već preko svog doktora opće prakse. Tumor je nestao, ali nakon napada koje sam imala i biopsije mozga, moja noga je bila bolja, ali i dalje utrnuta i teška.

Taj proces za dobivanje mjesta za rehabilitaciju bio je dug. Napokon sam dobila termin u drugoj polovici 12. mjeseca, da bi isti bio otkazan 2–3 dana prije početka. Tad sam Ivanu rekla da idem avionom u Mostar i da ću tamo otići privatno u Polikliniku Vitalis na fizioterapiju. On je predložio da idemo svi skupa, cijela obitelj. I tako je bilo.

Taj put nam je pomogao da preradimo sve ono što nam se dešavalo, kroz svjedočenja našim obiteljima i prijateljima, kroz odlaske u Međugorje na mise i doček Nove godine. Tri doktora koja sam vidjela u Mostaru su mi, svatko na svoj način, potvrdili da se desilo nešto neuobičajeno u mom slučaju. Kroz rehabilitaciju se osjećaj u nozi počeo polako vraćati.

Ja sam ostala par dana duže te sam trebala avionom letjeti iz Splita. Po mene je u Mostar iz Makarske došla Tanja kako bi me dan poslije odvezla u Split. Par minuta prije dolaska u Makarsku rekla sam da imam nešto za fra Antu Babića (koji se u međuvremenu umirovio i smješten je u Makarskoj). Nazvala sam ga i rekao mi je da baš šeta i predložio gdje da se nađemo. Tako sam uspjela povezati Tanju i fra Antu.

Sutradan sam u avionu čitala razmatranje za taj dan i razmišljala o Isusu koji ide kao dvanaestogodišnjak u Jeruzalem. Pomislila sam – to je bilo za njega hodočašće, baš kao što je za mene ovih par zadnjih dana bilo hodočašće. A kad sam došla kući, na stolu sam zatekla najnoviji župni listić i tamo pročitala da se organizira hodočašće u Lourdes – i to pada baš na moj 50. rođendan. Nije bilo dileme – to hodočašće je baš za nas, da se zahvalimo za sve milosti.

Kontrolni MR 05.02.2026. potvrđuje da nema apsolutno nikakvih procesa u mozgu. Rupa stoji kao podsjetnik na biopsiju. Ivona i dalje ne osjeća nogu na isti način kao prije, ali je noga puno bolje. Ona je živa i zdrava.

Evo dijela nalaza koji na kraju govori o tome:

Na njemačkom je na samom početku korištena riječ erfreulicherweise – što znači srećom, na sreću, ali i Bogu hvala. Neka svatko za sebe zaključi što je napisano…

Ivona:Nisam zaboravila, ali nakon svega toga trebalo je proći neko vrijeme da se oporavim – fizički, psihički i duhovno – kako bih bila spremna svjedočiti o ovoj Božjoj milosti. Jedna od poteškoća bila je i ta što mi liječnici u početku nisu mogli isključiti terapiju, pa sam bila dosta umorna i nefokusirana. No, kako se terapija postupno smanjivala, tako su se vraćale i bistrina i snaga. Također, željela sam imati i sve „dokaze” od liječnika te svjedočenja ljudi koji su bili uz nas, kako bismo možda nekome pomogli da povjeruje.

Svjedočili jesmo više puta, na više mjesta i na različite načine. Ovo pisano svjedočanstvo napisali smo i za sebe, da sami ne zaboravimo sve što se događalo. Pomoglo nam je da jasno vidimo kako smo bili vođeni Duhom Svetim – od sestre Svjetlane do oca Jamesa i dalje. Ovo svjedočanstvo, iako detaljno, nije moglo obuhvatiti ni brojne druge stvari koje smo vidjeli i doživjeli. Iako nam je jasno kakve su poruke imale za nas, njihovo dodavanje moglo bi samo skrenuti pozornost s onoga najvažnijega.

Ovo svjedočanstvo ujedno je i naša zahvala svima koji su bili uz nas na bilo koji način. I dalje nas imajte u svojim molitvama.

Nekome će naša priča dati utjehu ili nadu, potvrditi mu da je Isus živ i da i danas čini čuda. Neki nisu spremni to prihvatiti i vjeruju da je riječ samo o velikom broju slučajnosti. Tko je spreman, može vidjeti, a tko nije, možda će se jednoga dana prisjetiti ovoga svjedočanstva i zazvati Boga u pomoć onda kada mu se bude činilo da njegove ljudske snage nisu dovoljne za ono čemu se suprotstavlja u svom životu. Isus je tu za sve nas.

Osjećam da nas Bog najviše voli upravo onda kada nam daje najveći teret, jer nam tako daje priliku da mu se približimo, da češće razgovaramo s njim, da mu se prepustimo i postanemo bolji nego što smo bili. Naši križevi nisu samo naši – oni svijetle i pomažu i onima oko nas da pronađu svoj put. Zahvalna sam na tom križu.

Zahvalna sam i na duhovnim vježbama koje su mi pomogle da se pripremim za radosno svjedočenje na slavu Božju, da naučim slušati i prepoznavati poruke, da vidim koliko je puta u mom životu Isus bio uz mene i kako me vodio na mom putu. Pomogle su mi da se radosno pripremim za životnu ispovijed, da oprostim i sebi i drugima sve što nije bilo dobro, da otkrijem puninu Božje ljubavi i milosrđa, da bolje razumijem Božju riječ – čak i neke stvari koje sam do sada toliko puta čula – da radosno govorim o tome da je Isus živ, i da nas i danas liječi.

Na kraju mogu samo dodati:

„Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.“Evanđelje po Ivanu 11,4